Letnje noći sam prvi put upoznao u godini moje
mature, za vreme raspusta. U našoj kući kroz koju su preko celog dana kroz
otvorene prozore duvali lahori, šumovi, bleskovi vrelih letnjih dana, nastanio
se novi gost, malo, ljutito, kmezavo stvorenjce, sinčić moje sestre. On je u
našoj kući doveo do povratka primitivnih odnosa, vratio unatrag socijalni
razvoj do nomadske i haremske atmosfere matrijarhata sa logorištem posteljine,
pelena, večito pranog i sušenog rublja s nemarnošću ženske toalete koja teži ka
obilnim obnaživanjima vegetativno nevinog karaktera, s kiselkastim mirisom
odojčeta i grudi nadošlih mlekom.
Sestra je posle teškog porođaja bila otputovala u
banju, šogor se pojavljivao samo u vreme kad se jelo, a roditelji su do kasno u
noć boravili u radnji. U kući je bila raširila svoju vlast detinja dadilja,
čija se ekspanzivna ženstvenost još uvećavala i crpla sankcije iz svoje uloge
majke-hraniteljke. U majestetu tog dostojanstva ona je svojim širokim i važnim
postojanjem celoj kući udarila pečat ginekokratije koja je istovremeno bila
vlast site i bujne telesnosti raspoređene u mudroj postepenosti između nje same
i dve sluškinje, kojima je svaka delatnost dozvoljavala da rašire, kao paunov
rep, celu skalu autarhične ženstvenosti. Na tiho cvetanje i dozrevanje vrta
punog šuštanja lišća, srebrnog sjaja i senovitih zamišljenosti – naša kuća je
odgovarala mirisom ženstvenosti i materinstva koji se uzdizao iznad belog
rublja i cvetajućeg mesa, i kada bi se u strašno svetli sat podneva preplašene
podizale sve zavese na širom otvorenim prozorima i sve pelene razapete na
uzicama ustajale u sjajnom špaliru – kroz taj beli alarm svile i platna teklo
je perjasto semenje, prašina, izgubljene pahuljice i vrt je sa tokom svojih
svetlosti i senki, s putovanjem šumova i zamišljenosti lagano prolazio kroz
sobu, kao da su se u taj sat Pana podigle sve pregrade i zidovi i kroz ceo svet
u oseki misli i osećanja prolazio drhtaj sveobuhvatnog jedinstva.
Večeri tog leta provodio sam u bioskopu gradića.
Napuštao sam ga posle poslednje predstave.
Iz crnine bioskopske dvorane razderane panikom
uznemirenih svetlosti i senki, ulazilo se u tihi svetli vestibil, kao iz
beskraja burne noći u tihu gostionicu.
Posle fantastične jurnjave po stranputicama filma
umorno srce se umirivalo posle ekscesa ekrana u toj svetloj čekaonici,
zatvorenoj zidovima od pritiska velike, patetične noći, u tom bezbednom
pristaništu, gde je vreme odavno prestalo, a sijalice uzajamno ispuštale jalovo
svetlo, talas za talasom, u ritmu jednom zauvek ustaljenom gluvom lupom motora,
od koga je lako podrhtavala kabina blagajnice.
Taj vestibil, utonuo u dosadu kasnih sati kao
železničke čekaonice kasno posle odlaska vozova, na trenutke je ličio na
poslednje tle života, ono što će ostati kad prođu svi događaji, kad se iscrpe
žagor množine. Na velikom šarenom oglasu Asta Nilzen se teturala već zauvek s
crnim pečatom smrti na čelu, jednom zauvek njena usta su bila otvorena u
poslednjem kriku, a oči natčovečanski napregnute i krajnje lepe.
Blagajnica je odavno otišla kući. Sigurno se sada
vrtela u svojoj sobici oko razmeštenog kreveta koji je čekao na nju kao čamac,
da je odnese među crne lagune sna, u haos sanjivih doživljaja i avantura. Ona
što je sedela u kabini, bila je samo njena maska, varljivi fantom koji je
gledao umornim, svetlo obojenim očima u prazninu svetlosti, besmisleno trepćući
trepavicama da bi stresao zlatan prah sanjivosti, koji se neprestano prosipao
sa električnih lampi. Ponekad se blago osmehivala na vatrogasnog narednika koji
je i sam davno napušten od svoje realnosti stajao naslonjen na zid, zauvek
nepokretan u svojoj sjajnoj kacigi, u jalovom blesku epoleta, srebrnih gajtana
i medalja. Iz daljine su u ritmu motora zvečala okna staklenih vrata koja su
vodila u kasnu julsku noć, ali je refleks električnog pauka zaslepljivao
staklo, negirao noć, krpio kako je mogao iluziju bezbednog pristaništa
neugroženog stihijom ogromne noći. Na kraju je čar čekaonice ipak morao da
nestane, staklena vrata su se otvarala, crvena zavesa na vratima se nadimala od
daha noći, koja je naglo postajala sve.
Osećate li tajanstveni, duboki smisao toga
događaja, kad bolešljivi i bledi maturant izlazi kroz staklena vrata iz
bezbednog pristaništa sam samcit u bezmernost julske noći? Da li će ikada preći
te crne močvare, kaljuge i ponore beskrajne noći, hoće li se jednog jutra
iskrcati u sigurnoj luci? Koliko desetina godina će trajati ta crna odiseja?
Još niko nije napisao topografiju julske noći. U
geografiji unutrašnjeg kosmosa ti listovi su nezapisani.
Julska noć! S čim bi se mogla
uporediti, kako opisati? Da li da je uporedim sa unutrašnjošću ogromne crne
ruže koja nas pokriva stokratim snom hiljada baršunastih latica? Noćni vetar
razvejava do dna njenu mekoću i na mirisnom dnu doseže nas pogled zvezda.
Da li da je uporedim sa kao set dugim, noćnim
vozom koji je išao beskrajnim crnim tunelom? Ići kroz julsku noć, to znači
probijati se s naporom iz vagona u vagon, između pospanih putnika, kroz tesne
hodnike zagušljivih kupea i vozova koji se ukrštaju.
Julska noć! Tajanstveni fluid mraka, živa, osetljiva i pokretljiva materija mraka, koji je stalno nešto pravio iz haosa i odmah ostavljao svaki oblik! Crna građa koja oko sanjivog putnika gomila pećine svodova, udubljenja i nizine! Kao dosadni brbljivac prati ona usamljenog putnika, zatvarajući ga u krug svojih priviđenja, neumorna u izmišljanju, buncanju, fantaziranju – halucinirajući pred njim zvezdane daljine, bele mlečne puteve, lavirinte beskrajnih koloseuma i foruma. Noćni vazduh, taj crni Protej koji zabave radi pravi baršunaste gustoće, trake jasminovog mirisa, vodopade ozona, iznenadne gluvoće bez vazduha koje kao crni mehuri rastu u beskraj, strašne grozdove mraka, narasle od tamnog soka. Probijam se kroz te tesne arkade, saginjem glavu pod te lukove i svodove nisko spuštene i evo tavanica se naglo kida, sa zvezdanim uzdahom se za trenutak otvara beskrajna kupola, da bi me odmah opet dovela među tesne zidove, prolaze i arkade. U tim zatišjima bez daha, u tim zalivima mraka još stoje odlomci razgovora ostavljeni od noćnih putnika, fragmenti natpisa na plakatima, izgubljeni taktovi smeha, trake šapata, koje nije razvejao noćni povetarac. Ponekad me noć zatvara kao u tamnoj sobi bez izlaza. Obuzima me sanjivost, nisam svestan da li mi noge još idu, ili već odavno spavam u toj hotelskoj sobici noći. Ali evo čujem baršunasti strasni poljubac mirisnih usta izgubljen u prostoru, otvaraju se neki kapci, visokim korakom prekoračujem prozorsku dasku i idem dalje pod parabolama zvezda koje padaju. Iz lavirinta noći izlaze dva putnika. Brbljaju zajedno, izvlače iz mraka neku dugu beznadežnu pletenicu razgovora. Kišobran jednoga od njih monotono lupa o pločnik (takvi kišobrani se nose za slučaj kiše zvezda i meteora), vuku se kao pijane, velike glave u okruglim polucilindrima. Drugi put me za trenutak zadržava konspirativni pogled razrokog oka i velika koščata ruka istaknutih čvorova hramlje kroz noć na štaki, stisnuta oko držka od jelenjeg roga (u takvim štapovima bivaju sakrivene duge tanke špade).
Najzad, na kraju grada noć ostavlja svoje nestašluke, zbacuje zavesu, otkriva svoje ozbiljno i večno lice. Više nas ne ograđuje varljivim labirintom halucinacija i priviđenja, otvara pred nama svoju zvezdanu večnost. Firmament raste u beskraj, sazvežđa gore u svojoj veličanstvenosti na večnim položajima, crtajući magične figure na nebu kao da su htele da nešto prorokuju, da objave nešto poslednje svojim groznim ćutanjem. Od dalekog treperenja tih svetova dopire kreketanje žaba, srebrni zvezdani žagor. Julska nebesa seju neobični mak meteora, koji se tiho
utapa u kosmos.
U neki sat noći – konstelacije su sanjale na nebu
svoj večiti san – opet sam se našao na svojoj ulici. Neka zvezda je stajala na
njenom otvoru mirišući stranim mirisom. Promaja je prolazila kroz nju kao kroz
tamni hodnik kad sam otvarao kućnu kapiju. U trpezariji je još gorelo svetlo,
dimile su se četiri sveće u bronzanom svećnjaku. Šogora
još nije bilo. Od sestrinog odlaska kasnio je na večeru, dolazio je kasno u
noć. Budeći se iz sna, često sam ga viđao kako se svlači sa tupim i zamišljenim
pogledom. Zatim je gasio sveću, skidao se go i dugo bez sna ležao na hladnom
krevetu. Nemirni polusan nije se odmah spuštao na njega, postepeno savlađujući
njegovo veliko telo. Još je nešto gunđao, dahtao, teško uzdisao, natezao se s
nekim teretom, koji mu je pritiskivao grudi. Dešavalo se ponekad da iznenada
brizne u tih, suv jecaj. Preplašen pitao bih ga u mraku: »Šta ti je, Karole?« Ali je on za to
vreme putovao dalje svojim teškim putem sna, penjući se vredno na neku strmu
goru hrkanja.
Kroz otvoren prozor je u laganom pulsu disala noć.
U njenoj velikoj, neformiranoj masi presipao se hladni mirisni fluid, u njenim
tamnim komadima su slabili spojevi, proticali tanki potočići mirisa. Mrtva
materija mraka je tražila oslobođenje u nadahnutim uzletima jasminovog mirisa,
ali neobuhvaćene mase u dnu noći i dalje su ležale još neoslobođene i mrtve.
Pukotina na vratima susedne sobe svetlela je
zlatnom strunom, zvučnom i osetljivom kao san odojčeta, koje je tamo teralo
svoje ćudi u kolevci. Odande je dopirao cvrkut tepanja, idila između dadilje i
deteta, bukolika prve ljubavi, ljubavnih patnji i durenja, koju su odasvud
pritiskivali noćni demoni, koji su zgušnjavali mrak iza prozora, primamljeni
tom toplom iskricom života koji je tamo tinjao.
S druge strane naše nalazila se prazna i mračna
soba, a iza nje roditeljska spavaonica. Naprežući uho, čuo sam kako moj otac
obešen o grudi sna pušta da u ekstazi bude odnet na njegove vazdušne puteve,
svim bićem predan tom dalekom letu. Njegovo otegnuto i daleko hrkanje pričalo
je istoriju tog putovanja po nevidljivim stranputicama sna.
Tako su duše lagano klizile u tamni apohelijum, u
kraj života bez sunca, čije oblike niko živi nije video. Ležali su kao mrtvi,
krkljajući strašno i plačući, dok je crna pomrčina ležala kao gluvo olovo na
njihovom duhu. A kad su najzad prolazili pored crnog nadira, sam najdublji
Orkus duša, kada su u samrtnom znoju savladali njegove čudne rtove, mehovi
pluća su ponovo počinjali narastati drugom melodijom, rastući nadahnutim
hrkanjem prema osvitu.
Gluvi gusti mrak je pritiskivao zemlju, njene
telesine su ležale ubijene kao crne nepomične životinje sa ispalim jezicima,
ispuštajući slinu iz nemoćnih njuški. Ali neki drugi miris, neka druga boja mraka
nagoveštavala je daleko približavanje osvita. Od otrovanih fermenata novog dana
naticao je mrak, kao na kvascu je raslo njegovo fantastično testo, bujalo u
oblike ludila, presipalo se preko svih korita i naćava, žurno kisnulo, u
panici, da je zora ne bi zatekla u toj razvratnoj plodnosti i zauvek prikovala
tu bolesnu bujnost, tu nakaznu decu što se rađaju bez oplođenja, izraslu iz
hlebnih čabrova noći kao demoni koji se kupaju u pari dečjih kadica. To je
trenutak kad na najtrezniju, na budnu glavu za trenutak pada sanjivo
pomračenje. Bolesni, jako tužni i nesrećni imaju tada trenutke olakšanja. Ko
zna koliko traje taj momenat, za koje vreme noć spušta zavesu na to što se
dešava u njenoj dubini, ali taj kratki antrakt je dovoljan da se scena
preuredi, da se ukloni ogromna aparatura, da se likvidira velika priredba noći
sa celom njenom tamnom, fantastičnom pompom. Budiš se preplašen, sa osećajem da
si nešto zakasnio a u stvari na horizontu vidiš svetlu prugu svetla i crnu masu
zemlje koja se konsoliduje.
Preveo s poljskog Stojan Subotin