Бранислава
Стојановић:
Искушење
"Опседнутости":
јужнословенске
преводне
интерпретације
једне
приповетке
Бруна Шулца. –
[у:] 110
година
полонистике
у Србији:
зборник
радова / [уредник
Петар Буњак]. –
Београд:
Славистичко
друштво
Србије, 2006. – стр. 215-231.
[XLIV skup slavista Srbije]
Kratak osvrt na recepciju Šulcove pripovetke "Nawiedzenie" i raznovrsnost naslova na srpskom,
slovenačkom, bugarskom, hrvatskom i makedonskom jeziku – dali su dovoljno
povoda i materijala za interpretaciju same pripovesti.
Ključne reči: Bruno Schulz – "Nawiedzenie", prevođenje, biblijski motiv – borba s anđelom.
Od prvih prevoda krajem 50-ih do početka
90-ih godina prošlog veka, kada popularnost ovog poljskog pisca, upravo na
stogodišnjicu rođenja 1992. dostiže vrhunac, pa sve do danas, pripovetke
Bruna Šulca su objavljene u više stotina posebnih izdanja na 33 jezika iz celog
sveta [1]. Zbog svoje kompleksne metaforike i barokne stilistike, kao i zbog
raznovrsnih i ne uvek jasnih aluzija na poznate mitske obrasce, Šulcova proza
odavno je predmet translatoloških analiza i podsticaj za nova iščitavanja,
interpretacije i prevode.
Na poljskom bi naslov ovog mog referata bio
jednostavno Nawiedzenie
"Nawiedzenia" i bio bi to uočljiviji pleonazam nego što zvuči na srpskom.
Moje interesovanje baš za ovu pripovetku potiče upravo iz činjenice
da naslovi drugih Šulcovih priča iz njegove prve zbirke nemaju tako široku
lepezu prevodnih rešenja u južnoslovenskim izdanjima. Iskušenje
"Opsednutosti" kontrastira najstarija i najnovija tumačenja.
Raznovrsnost naslova Šulcove pripovetke "Nawiedzenie" (Sklepy cynamonowe,
1934) [2] u južnoslovenskim prevodima zanimljivo se grupiše pre svega
hronološki: prvo se na srpskom pojavilo "Iskušenje" (Stojan Subotin, 1961) [3], zatim na slovenačkom u periodici "Preskušanje" (Niko Jež, 1986) [4], a onda u okviru zbirke kao "Obisk duhá" (Katarina Šalamun-Biedrzycka, 1990) [5], iste godine na bugarskom "Обладан
от зла сила" (Магдалена
Атанасова, 1990) [6], potom na
hrvatskom "Opsjednutost" (Dalibor Blažina, 1998) [7] i na makedonskom "Опседнатост"
(Лидија
Танушевска, 2004) [8]. Kao kuriozitet treba dodati da je ova priča
još jednom prevedena na srpski, ali s nemačkog, pa je tako dobila nešto
drugačiji naslov – "Преиспитивање" (Страхиња
Шуљагић, 1993) [9].
Mada se
"razumevanje po rečniku" inače odavno smatra nekakvim
surogatom razumevanja [10],
u pokušaju da rastumačim ovakvu šarolikost naslova proveravala sam najpre
njihova leksikografska značenja, pošto se iz konteksta ne može precizno
definisati naslovni pojam. Rečnik Doroševskog
beleži samo "nawiedzanie",
ali ne i "nawiedzenie".
Naravno, ne postoje dve reči različitog značenja, nego su u
pitanju varijante sa preglasom u glagolskoj imenici koja je nastala od iste
reči ali različitog glagolskog vida:
nawiedzać ndk / nawiedzić dk 1. «o kataklizmach, klęskach, chorobach, nieszczęściach itp.:
wydarzać się, trapić, nękać, dotykać»; 2. przestarz. dziś podn. a. żart.
a) «przybywać do kogoś w odwiedziny, w gościnę, z
wizytą; przybywać do jakichś miejscowości, miejsc;
odwiedzać; niekiedy także: zwiedzać co»; b) «o bóstwie: napełniać, obdarzać (łaską,
ukojeniem, spokojem), zsyłać natchnienie; natchnąć»; c)
«dotykać opętaniem, szaleństwem» [11]
Savremeni rečnik poljskog jezika
(elektronska verzija PWN-a) takođe ne navodi
derivate, pa ni ovu glagolsku imenicu, nego samo glagol "nawiedzać/nawiedzić", a razlika u odnosu na Doroševskog u ovom slučaju je
veoma indikativna: spojena su dva poslednja objašnjenja – pod b) i
pod c), pa je tako gotovo nestala razlika između božanskog
nadahnuća i obuzetosti, odnosno ludila pod uticajem zlih sila:
3. przestarz. «o mocach nadprzyrodzonych: obdarzać łaską, zsyłać
natchnienie; dotykać opętaniem, szaleństwem; wstępować
w kogoś» [12]
U dvotomnom poljsko-srpskom rečniku stoji
odrednica "nawiedzenie"
sa čak četiri značenja, od kojih su prva tri okvalifikovana kao zastarela,
a četvrto je religiozni pojam. Dakle, pod 1. poseta, pohod; 2.
nadahnuće, 3. mahnitost, ludilo; i pod 4. Pohod Blažene Device Marije.
Nešto opširnije su navedena značenja uz glagol "nawiedzić": 1. pogoditi, zadesiti,
snaći ([kad se radi] o nesreći, bolu, bolesti i sl.); 2. zast.
i šalj. uzv. posetiti, pohoditi; 3. zast. nadahnuti,
ispuniti; 4. zast. obuzeti, spopasti, opsesti, opsednuti ([kad je
reč] o ludilu, besu i sl.), sve to uz ilustraciju nekoliko
karakterističnih fraza, od kojih je najzanimljivija vezana za poslednje
značenje: "ktoś nawiedzony przez diabła zast. neko opsednut đavolom" [13].
Međutim, u rečniku Doroševskog uz pridev "nawiedzony" naglašeno je da u imeničkoj funkciji ova reč
"prema starim verovanjima" označava čoveka koji je "nawiedzony przez bóstwo lub złego ducha". Površnim tekstualnim pretraživanjem interneta
može se zaključiti da je u savremenom poljskom jeziku reč "nawiedzenie" pre svega zastupljena u pomenutom
religioznom kontekstu i da se, osim kao naslov Šulcove pripovetke, javlja još
samo na sajtu jednog poljskog egzorciste i parapsihologa, izvesne Vande
Prontnjicke, koja to, naravno, razume kao "obuzetost đavolom". Uzgred, treba napomenuti da u poljskoj kulturi
egzorcizam nije nešto što se isključivo vezuje za oblast parapsihologije,
pošto se pojam "egzorcyzm" (u smislu odbrane od Zla) javlja i u katoličkoj svakodnevnoj
praksi i kao takav objašnjava u katehizisu [14].
Po navedenim leksikografskim definicijama,
čini se da su u prevodu precizni samo ovi najnoviji (hrvatski i
makedonski). Dvosmerni poljsko-makedonski rečnik ne nudi, doduše, doslovno
takvo rešenje, nego tek za pridev "nawiedzony" daje "przestarz. наваен (од
зло, од зли
духови, од
божество)" [15] i sugeriše ono značenje koje prepoznajemo u bugarskom naslovu ("Обладан
от зла сила"), mada se i u ovako malom rečniku pored zlih duhova pominje i božanstvo.
"Опседнатост"
i "nawiedzenie" nisu obrađeni u tom rečniku.
Poljsko-hrvatski rečnik navodi značenja koja se uglavnom poklapaju sa
definicijama iz rečnika PWN,
te je kao drugo značenje, arhaično i knjiško, za glagol "nawiedzić" navedeno: "opsjesti, doći (pojaviti se) u snu, doći u san, navjestiti,
pohoditi [...]", a kao četvrto "obuzeti, opsjesti, začarati, ući u koga ([misli se na] zle
sile), biti bjesomučan" [16]. Ni u hrvatskoj kulturi pridev "opsjednut" ne asocira odmah na egzorciste i
često je neophodno dodati neku reč da bi pojam bio jasniji. Ipak,
najnoviji hrvatski rečnik na prvo mesto stavlja upravo to značenje:
"opsjednut 1. koji je pod uticajem kakvih nadnaravnih sila, najčešće zlih;
ureknut", a tek kao drugo ono kolokvijalno: "2. razg. koji se ne može može otrgnuti od kakvih misli, ideja,
planova" [17]. Lingvističku leksikografiju treba ipak proširiti još nekim
izvorima. U hrvatskom izdanju Rečnika ezoterije Pjera Rifara (objavljen u Zagrebu 1989) piše da je "opsjednutost → posjednutost promjena ličnosti za čijeg trajanja čovjekom, životinjom ili skupinom
upravlja 'duh' (predočen kao demon, duša pokojnika, egregor i sl) koji im
oduzima slobodu djelovanja, mišljenja i govora čineći ih svojim
sredstvom ili medijem" [18]. Međutim, za "opsednutost" u tom značenju (odnosno
"obuzetost") – u poljskom jeziku odavno postoji preciznija reč: opętanie [19].
Indikativno je da su oba naslova iz 1990.
godine, u bugarskoj i u novijoj slovenačkoj varijanti Šulcove pripovetke,
proširena rečima "zla sila", odnosno "duh". Za razliku
od bugarskog, gde se jasno daje tumačenje o prirodi sile pod čijim uticajem
se nalazi glavni junak, u novom slovenačkom naslovu ("Obisk duhá") pojavljuje se reč šireg semantičkog
spektra, a u osnovi je – poseta ("obisk – 1. bivanje,
zadrževanje pri kom zaradi prijateljskih, družabnih stikov; 2. glagolnik od
obiskati" [20]).
Bugarsko
"обладáвам /
обладáя" znači prosto "posedovati, imati, biti vlasnik čega" [21] i jasno je da je i ta reč
sintaksički morala biti nečim dopunjena i konkretizovana.
"Iskušenje" je
pak, prema starom Benešićevom hrvatsko-poljskom rečniku – "pokusa, pokuszenie, próba" [22]. I u staropoljskom je "nawiedzenie" značilo prosto "doświadczenie, próba" [23]
i to tumačenje može se prepoznati u prvom slovenačkom naslovu ("poskúšanje – pokušavanje,
ogledanje, probanje; poskúšati – 1. pokušavati, ogledati, probati; 2. eksperimentisati"
[24]), ali i u prvom južnoslovenskom prevodu, jer "iskušenje" osim
osnovnog – na srpskom ima i sekundarna, arhaična značenja. Rečnik SANU tu
reč definiše kao: "1. а. стање,
расположење,
жеља, страст која
некога
наводи, мами
на нешто што
се коси с
одређеним
нормама [...], б.
ситуација
пуна тешкоћа,
препрека,
опасности [...], в.
властито
страдање,
несрећа,
патња; 2. проба,
испит,
провера; 3. заст.
искуство,
сазнање" [25].
Nisam odolela da ne proverim kako su "Nawiedzenie" protumačili
na slovenskom severu, koji bi u principu trebalo da bude bliži Šulcu.
Češki prevodilac je to doslovno shvatio kao religiozni pojam [26]
– "Navštívení" (Hana Jechová, 1968), a
na slovačkom je ova priča objavljena pod naslovom "Posadnutosť" (Félix Uváček, 1989). Zanimljivo, ispostavlja se da su najmanje dilema
imali prevodioci na istočnoslovenske jezike, jer su našli korenski srodne
reči. Postoje čak dva prevoda na ruski, koja se inače u
pojedinim naslovima prilično razlikuju, ali u ovom slučaju oba
prevodioca su se odlučila za "Наваждение" (Асар Эппель,
1993; Леонид
Цывьян, 2000). Inače, u savremenom ruskom
"наваждéние" znači "priviđenje,
halucinacija; bunilo"
[27], ali preko rusko-slovačkog
rečnika ne može se ni naslutiti "nawiedzenie", odnosno "posadnutosť", pošto tamo stoji da je "наваждéние
– prelud, vidina, ošiaľ" [28]. I na
ukrajinski su Šulca prevodili u više navrata, ali ne i ovu pripovetku, pa se ona pojavila samo u okviru kompletne zbirke kao "Навіженство" (Андрій
Шкраб’юк, 1995). Pridev "навіжéний"
na ukrajinskom znači prosto –
"lud, šašav" [29]. Kako će se ispostaviti, ni ovakve interpretacije ne odstupaju od
onog što se može iščitati iz same pripovetke.
Ali zašto je ova Šulcova pripovetka uopšte
tako naslovljena?
Nakon nekoliko opisnih pasusa posvećenih
porodičnoj kući na trgu i njenim čudnim stanarima, narator odmah
daje informaciju da je otac bolestan, da danima ostaje u krevetu,
nervirajući se svaki put kad otvori trgovačke knjige i počne da
pregleda račune. Naracija je u početku tek ovlašno mistifikovana i
ekspresivna. Teško je razaznati prirodu bolesti glavnog lika, pošto ubrzo
počinju opisi uživljavanja junaka (i naratora) u tipično šulcovske
"gustine tapeta", arabeske koje oživljavaju, namiguju i šapuću.
Tek posle, kad čudno stanje bolesti postaje nerazumljivo i za samog
naratora, on se distancira od svog junaka i nastavlja pripovedanje u množini i
iz daljine ("čuli smo kako razgovara s Bogom", "čuli
smo kako je duh ušao u njega", "čuli smo tutnjavu borbe i
očev jauk") i tek u tom delu priče stanje dolazi do dramske
kulminacije, ubrzo potom i do narativnog smirivanja i ponovnog približavanja
junaku. Drugo poglavlje već mirnije iznosi slične informacije, stanje
zdravlja se nije popravilo, ali "sa Bogom se izgleda bio sasvim pomirio"
[30].
Dakle, pominje se samo Bog, nekakav je duh eventualno ušao u Jakuba, ali iz
teksta proizilazi da ono leksikografsko upućivanje na "zle
sile", odnosno đavola – nema nikakvog osnova, barem što se tiče
ove Šulcove pripovetke.
Prema tabeli koju je još pre četvrt veka ustanovio
Vojćeh Viskjel [31],
Šulcovo "Nawiedzenie"
ima tipičnu trodelnu strukturu: u početku imamo opis apatije i
učmalost predstavljenog sveta (tu on smešta početne informacije o
očevoj bolesti, a ne kratak uvodni opis grada), centralni deo je
ekspanzivan (u ovom slučaju to je topos "svađe s Bogom") i
na kraju – treći deo koji predstavlja smirivanje, a koji po Viskjelu
počinje već sa prvim rečenicama drugog poglavlja, tačnije
sa rečenicom koja doslovno to i iskazuje ("Potem przyszedł okres jakiegoś uciszenia, ukojenia wewnętrznego, błogiej pogody ducha."). Tačno je da se naracija tu
smiruje, da više nema ekspresivnih opisa "ludila" glavnog junaka, ali
svi simptomi su i dalje prisutni, možda još i čudniji.
Centralna epizoda u kojoj se Jakub
"svađa s Bogom", zbog jasne aluzije na starozavetnog Jakova
("tytan ze złamanym biodrem") – tradicionalno se dovodi u vezu sa biblijskim motivom borbe
Jakova sa anđelom [32],
mada ima osnova i da se lik oca u ovoj Šulcovoj priči poveže sa nekim od
starozavetnih proroka (pa i sa Ilijom, kako neki neargumentovano tvrde [33]).
Dakle, centralni deo, onaj zbog kog verovatno priča i nosi naslov "Nawiedzenie", davno je identifikovan kao sukob, ali
ni iz jedne jedine aluzije ne proističe da se tu našla nekakva zla sila,
nego se čak Bog imenuje, suprotno jevrejskoj tradiciji i zabrani.
Međutim, ni sami biblisti nisu poverovali
starozavetnom Jakovu da se susreo s Bogom u obličju anđela, pa ne
treba zameriti ni prevodiocima što se kolebaju u tumačenju ove Šulcove
pripovetke neobičnog naslova. "Jakovljevo rvanje s noćnim
neznancem jedno je od najdiskutabilnijih mjesta u kršćanskim komentarima
Biblije. [...] Po najstarijim komentarima i u najstarijoj ikonografiji Jakov se
bori s anđelom, pod kojim se figurativno podrazumeva (nevidljivi) Bog, koji
– u obliku fizičke borbe – iskušava svog izabranika Jakova." [34]
Drugo tumačenje navodi da je Jakovljev protivnik zapravo bio anđeo
čuvar njegovog brata Isava [35],
ali takvi detalji nisu bitni za ovu priču. Nije čak važan ni epilog
te borbe po kojem je Jakov iznudio blagoslov od svog protivnika, dobio novo ime
(Izrael) i time označio svoju simboličnu pobedu. Sama centralna borba
između čoveka i anđela u likovnoj umetnosti je imala nekoliko
slavnih tumačenja (Rembrant, Gistav Dore, Ežen Delakroa, Pol Gogen). Ovako
široko rasprostranjen biblijski motiv morao je biti poznat Šulcu, a sa danas
već bogatijom referentnom literaturom možemo eventualno istražiti kakve
asocijacije na taj pojam ima savremeni čitalac.
U poljskom izdanju Rečnika anđela
Gustava Dejvidsona uz ilustraciju Ežena Delakroa stoji komentar da se taj
anđeo obično identifikuje kao Metatron, Penuel ili Samael [36]. Prema istom rečniku, Penuel je kao anđeo
manje poznat u literaturi, a već samo njegovo ime govori da je
"obličje Božje". U Knjizi postanja to nije ime anđela, nego
toponim (u Daničićevom prevodu Fanuil), ime mesta gde se Bog javio
Jakovu [37].
Metatron je u nekanonskim spisima Starog zaveta jedan od najviših
arhanđela, u Talmudu čak anđeo koji posreduje između Boga i
ljudi, a u jevrejskoj mističkoj
tradiciji – anđeo smrti [38].
Iz odrednice za ovog trećeg, koji je i najpoznatiji kao anđeo smrti,
može se saznati da u ovoj epizodi sa Jakovom u spisima jevrejske mistike, osim
njegovog imena, funkcionišu još neka (Mihajlo, Urijel), ali u najpoznatijoj
kabalističkoj knjizi, u Zoharu, samo se on pominje u toj ulozi [39].
U jednom svom romanu Isak Baševis Singer navodi da postoji kabalistički
zapis "u kojem je bilo objašnjeno da svakom samrtniku dolazi Samael [...]
i podbada ga da se odrekne Boga; otuda je najbolje da se svako [...]
bogohuljenje unapred poništi" [40].
Anđeo smrti se i u jevrejskom folkloru vezuje za glavnog – palog
anđela.
Ne dovodeći u pitanje Božje prisustvo,
savremena strukturalistička analiza ove starozavetne epizode, koju je
izveo Rolan Bart [41]
u okviru šire biblijske legende o Jakovu – vidi čak isti raspored funkcionalnih delova priče kakve je Vladimir Prop
pronašao u komparativnim analizama bajki. To samo potvrđuje da su bitni
elementi mita i u biblijskom tekstu sačuvani. Različita tumačenja
ovog očigledno tamnog mesta prenosi knjiga Hebrejski mitovi [42],
gde se između ostalog napominje da "Božja ruka nije mogla lako da se
razlikuje od satanine", a da samo "odbijanje protivnika da otkrije
svoje ime ne čini ga nužno Bogom", mada su komentatori Biblije za obe
teze pronašli analogije na drugim mestima svetog teksta [43].
Isti izvor navodi i "različita midraška gledanja na to rvanje Jakova
s 'nekim', u kome on kasnije prepoznaje Boga", gde stoji i komentar autora
Hebrejskih mitova – da je ipak bilo nedopustivo to shvatiti kao metaforu
za čovekovu borbu protiv Boga – u molitvi [44].
Pogrešno ili ne, jedan takav neobičan vid molitve, upravo na granici
bogohulnog u današnjem hrišćanskom poimanju religije, javlja se u poznom
judaizmu [45],
a za književnost je odličan materijal [46].
Ako se vratimo Šulcu i setimo da njegov Jakub stalno obitava u "regionima
velike jeresi" – onda ni ovakva tumačenja ne bi trebalo uzeti kao
neobična.
Šulc je inače često u svojoj prozi
aludirao na biblijskog Jakova i vezivao se za mnoge druge epizode biblijskog
imenjaka svog oca, potom i za njegovog sina Josifa (kad je saznao za veliki
roman Tomasa Mana), gradeći tako svoju "mitizaciju stvarnosti" i
svoju "privatnu mitologiju". Aluzija na istu epizodu starozavetnog
Jakova postoji i u "Mrtvoj sezoni" iz 1936. godine (poslednja u nizu
pripovedaka pre nego što će se 1937. pojaviti objedinjene u zbirci Sanatorijum
pod Klepsidrom) [47].
A da bi se razumelo "Nawiedzenie" ("Iskušenje") treba pročitati "Martwy sezon"
("Mrtvu sezonu"), naglašava Vladislav Panas u svojoj prvoj knjizi o
Šulcu [48],
upravo povodom "titana slomljenog bedra". No, varijacije istog motiva
u Šulcovoj prozi ne moraju uvek imati isto značenje. U "Mrtvoj
sezoni" opisana je Jakubova borba sa "crnobradim", njegovim
čudnim gostom o kojem se ne zna mnogo, mada narator kasnije naglašava
"da je to morao biti moćan demon, jedan od stubova Zemaljskog saveza
kreditora" [49].
Posle borbe s njim, Jakub je opet "lako hramao na jednu nogu", ali
osim tog signala (i otvorenog
poređenja u prethodnom pasusu), nema nikakvih
drugih aluzija na biblijsku borbu s anđelom. U priči "Nawiedzenie" ima više elemenata da se to bukvalno
shvati kao susret i težak sukob s Bogom, pošto se konkretno i pominje (čak
blasfemično imenuje i opisuje, uprkos jevrejskim kodeksima), ali tu nema
nikakve direktne borbe, to je tek "dijalog strašan kao govor
gromova", u kojem Bog / Jehova / Demijurg ostaje na granici kod prozora i
ne približava se gnevnom i bučnom Jakubu (ili bar scena sukoba naratoru
nije vidljiva). Ironična perspektiva završne scene tog "sukoba"
uklapa se u slične parodične konfrontacije svetog i profanog u
Šulcovoj prozi, sa čak naglašenim degradiranjem sopstvene narativne
ekspanzije u spuštanju i sa sakralnih i sa semantičko-stilskih visina. Tek
na kraju pripovedač razotkriva banalnu pozadinu svoje "mitske"
fascinacije, kad postaje jasno da je prosto reč o bolesnom čoveku
koji ima problema sa probavom.
A da izvori i aluzije kod Šulca nisu vezani
isključivo za teološka tumačenja starozavetnih legendi, svedoči
i jedan rad koji upravo na ovom pitanju komparativno istražuje veze između
Šulca i jednog nemačkog pesnika – R. M. Rilkea [50],
za kojeg se zna da ga je Šulc pomno iščitavao u originalu. Kao je što
danas poznato iz delimično sačuvane Šulcove prepiske, Rilkeova i
poezija i proza bili su veoma važni za čitavo njegovo umetničko
poimanje sveta, ali koliko je tu bilo uticaja na Prodavnice cimetove boje
– nije do kraja istraženo [51].
Lično se ovde ne bih upuštala u takva poređenja, pošto mi ni
gorepomenuti rad nije dostupan, samo bih podsetila na jedan stih koji se barem
dvaput ponavlja u Devinskim elegijama: "Svaki je anđeo
strašan" [52].
Inače, Šulcovo "Nawiedzenie" na nemački je
prevedeno kao "Heimsuchung"
(Josef Hahn, 1961). Elektronskim pretraživanjem Rilkeovih dela [53]
ova reč se lako pronalazi:
jedna pesma iz ciklusa Das Marien-Leben (1912) naslovljena je "Mariae Heimsuchung", a u romanu
Zapisi Maltea Lauridsa Brigea (Die Aufzeichnungen des Malte Laurids
Brigge, 1910) ista reč se javlja dva puta i uvek je na srpski
prevođena kao "iskušenje" [54].
Rilkeova lirska proza ne dopušta opet jednoznačno tumačenje ovog
pojma, ali indikativno je da se to poklapa sa Subotinovim naslovom i to nas
opet vraća na hronologiju objavljivanja. Francuski, srpski i nemački
prevod Šulcove proze pojavili su se prvi u svetu – iste 1961. godine i svim tim
prevodiocima, ako su uopšte od nekog tražili konsultacije, verovatno je isti
čovek sugerisao svoja tumačenja. To je tada mogao biti samo Artur
Sandauer, još za Šulcova života autor jedne od retko uspelih recenzija, potom i
njegov prijatelj, a posle rata njegov promoter u inostranstvu, zbog čega
je logično mogao imati ulogu prevodilačkog arbitra [55].
U istoriji prevođenja poznato je da naslovi često bivaju izmenjeni do neprepoznatljivosti, da je to uglavnom posledica nastojanja da se delo razjasni ili prosto iz nemogućnosti da se premoste međujezičke razlike, ali i da se u prevođenju naslova ponekad oseća "idejni stav prevodioca" [56]. Prvi Šulcov južnoslovenski prevodilac – Stojan Subotin, u polonistici je inače upamćen upravo kao jedan od najstrožih kritičara prevoda svojih prethodnika, zbog čega bi se moglo očekivati da je do savršenstva dovedeno ono relativno malo prevoda koje je potpisao. Sitne slovoslagačke (ili daktilografske) greške upravo u "Iskušenju", kao što su zamena gvožđe / grožđe, moćni / noćni, ili slovo / olovo na drugom mestu – dokazuju samo da je prevod u rukopisu bio ispisan ćirilicom i da kasnije nije bilo prevodiočeve korekture. Manje su primetne još neznatnije, tipično polonističk