JESEN
Znate to vreme, kad leto, nedavno još tako bujno i puno sebe, slika
univerzalnog leta, koja je u svojoj širokoj sferi obuhvatala sve – ljude,
događaje i stvari – jednoga dana dobije jedva vidljivu naprslinu. Zraci sunca
još uvek padaju gusto i bogato, u pejzažu još uvek postoji plemeniti, klasični
gest, koji je ovom godišnjem dobu u nasledstvo ostavio Pusenov genije, ali se – začudo – sa jutarnje šetnje vraćamo čudno umorni i jalovi: zar
bismo se nečega stideli? Osećamo se pomalo nelagodno i izbegavamo međusobne
poglede – zašto? I znamo, da će u sumrak ovaj ili onaj otići u udaljeni kut
leta da pokuca u zid, da pokuša da čuje ton leta, da proveri da li je još uvek
pun, nenarušen. Postoji u tom pokušaju prevrtljiva slast izdaje, demaskiranje,
nežni drhtaj skandala. Ali zvanično, još uvek smo puni poštovanja, puni
lojalnosti: tako solidna firma, tako dobrostojeća firma... I pored toga, kada
se narednog dana pronese vest o bankrotstvu – to je već jučerašnja vest koja
više nema eksplozivnu moć skandala. I dok se licitacija odvija, apartmani se
prazne, gube svoju magijsku moć i pune se nekim svetlim treznim ehom – ne budi
to u nama tugu niti ikakva osećanja: čitava likvidacija leta ima u sebi neku
lakoću, blagost i providnost okasnelog karnevala, koji se protegnuo i u dane
posta.
A ipak, pesimizam je možda poranio. Još se vode pregovori, još nisu
iscrpljene rezerve leta, još može doći do pune obnove... Ali razum, hladna krv,
nisu nešto što bi se moglo pripisati ljudima na letovanju. Čak i hotelijeri,
hotelijeri do ušiju uvučeni u akcije leta – potpisali su kapitulaciju. Ne! Tako
malo vernosti, poštovanja prema vernom savezniku ne svedoči dobro o ovim
trgovcima! To su halapljivci, mali i plašljivi ljudi, čija misao ne trči daleko
u budućnost. Svako od njih steže na grudi kesu sa novcem. Zbacili su ciničnu
masku uslužnosti, skinuli su smokinge. Svako od njih pretvara se u zelenaša...
I mi pakujemo kofere. Imam petnaest godina i još uvek nisam opterećen
obavezama životne prakse. Pošto do polaska ima još sat vremena, istrčavam još
jednom da se oprostim od letovališta, preispitam zaradu ovog leta, pogledam šta
može da se počne sa sobom a šta se mora zauvek ostaviti u ovom mestu osuđenom
na propast. Ali u malom amfiteatru u parku, sada praznom i svetlom u
popodnevnom suncu, stojeći kraj spomenika Mickjeviču, duša mi se prosvetlila
istinom o završetku leta. U euforiji tog objavljenja, stajem na stepenice
spomenika, iscrtavam pogledom i raširenim ramenima luk pun poleta, kao da se
obraćam celom letovalištu, i govorim: – Pozdravljam te, Leto. Bilo si vrlo
bogato i lepo. Ni jedno drugo leto ne može da se poredi sa Tobom. Priznajem to
danas, mada sam ne jednom bio vrlo nesrećan i tužan zbog Tebe. Ostavljam Ti za
uspomenu sve moje doživljaje rasejane po parku, po ulicama, po baštama. Ne mogu
sa sobom da ponesem mojih petnaest godina, one će zauvek ostati ovde. Osim toga
na tremu vile, u kojoj sam stanovao, ostavio sam u prorezu između dve daske
crtež koji sam uradio Tebi za uspomenu. Ti sada silaziš među sene. Zajedno sa
Tobom, spustiće se u carstvo senki celo ovo mesto puno vila i bašti. Nemate
potomaka. Ti i ovo mesto umirete, poslednji u svom rodu.
Ali nisi bez krivice, o Leto. Reći ću ti u čemu se sastoji tvoja
krivica. Nisi želelo, o Leto, da se završiš na granicama stvarnosti. Nikakva
stvarnost nije Te zadovoljavala. Napuštalo si svaku realizaciju. Ne nalazeći
sebe u stvarnosti, stvaralo si gomile metafora i pesničkih figura. Kretalo si
se u asocijacijama, u aluzijama, u nestvarnosti skrivenoj među predmetima.
Svaka stvar pokazivala je na neku drugu, ova na sledeću i tako bez kraja. Na
kraju, tvoja igra je postala dosadna. Nismo više želeli da lutamo po tim
talasima frazeologije. Tako je, frazeologije – oprosti na ovoj reči. Postalo je
to jasno, kada je ovde i onde, u mnogim dušama počela da se budi čežnja za
postojanjem. U tom trenutku si već bilo pobeđeno. Pokazale su se granice Tvoje
univerzalnosti, Tvoj veliki stil, Tvoj lepi barok, koji je za Tvojih dobrih
vremena bio adekvatan stvarnosti, sada je postao tek manir. Tvoje slasti i
Tvoje nejasne misli imale su na sebi znak mladalačke egzaltacije. Tvoje noći su
bile ogromne i beskonačne, kao megalomanska nadahnuća zaljubljenih, ili su predstavljale
zborno mesto priviđenja, kao halucinacije narkomana. Tvoji mirisi su bili
preterani i neprikladni ljudskom divljenju. Pod magijom Tvog dodira svaka stvar
je bivala dematerijalizovana, rasla je ka daljim, sve višim formama. Jeli smo
Tvoje jabuke sanjajući o voću rajskih krajeva, a pri Tvojim breskvama mislilo
se o eteričnim voćkama, koje se konzumiraju samim udisanjem. Na svojoj paleti
imalo si samo najviše registre boja, nisi poznavalo sitost i puninu tamnih,
zemljanih, masnih slika. Jesen predstavlja čežnju ljudske duše za
materijalnošću, za postojanjem, za granicama. Kada, iz neispitanih razloga,
metafore, projekti, ljudske želje, počnu da teže ka realizaciji, dolazi vreme
jeseni. Utvare, koje su do sada, raspršene na najdaljim sferama čovekovog
kosmosa, bojile njegove visoke svodove svojim iluzijama – približavaju se sada
čoveku, traže toplinu njegovog daha, malo ali udobno sklonište njegovog doma,
sobe u kojoj stoji njegov krevet. Čovekov dom, kao štalica u Vitlejemu, postaje
jezgro, oko koga se okupljaju svi demoni, svi duhovi gornjih i donjih sfera.
Prošlo je vreme klasičnih pokreta, latinske frazeologije, teatralnih podnevnih
oblina. Jesen u sebi traži puninu, prostačku snagu Direra i Brojgela. Ta forma
puca od viška materije, kristališe u čvorove i veze, hvata materiju u svoje
šape i čeljusti, steže je, pritiska, muči i ispušta je iz svojih ruku punu
tragova te borbe, napola obrađene klade u čijoj unutrašnjosti još tinja neki
nemogući život, vidljiv u grimasama koje im je izvajala na drvenim licima.
Takve i još mnoge druge stvari govorio sam praznom polukrugu parka,
koji kao da se povlačio preda mnom. Izbacivao sam iz sebe samo neke od reči tog
monologa, pomalo zato što nisam mogao da nađem odgovarajuće izraze, a pomalo i
zato što je moj govor gestovima zamenjivao značenja koja su nedostajala.
Pokazivao sam orahe, klasično jesenje voće, srodno sa nameštajem u sobi,
hranljivo, ukusno i dugotrajno. Prisećao sam se kestenova, tih uglačanih modela
voćaka, kugla stvorenih za dečiju zabavu, i jesenjih jabuka zarumenjenih
dobrim, kućnim, prozaičnim crvenilom na prozorima stanova.
Sumrak je već počeo pepelom da puni vazduh kada sam se vratio u
letnjikovac. U dvorištu su već stajala dva velika vozila namenjena za naš put.
Nervozni konji klatili su glavama zavučeni u vreće sa hranom. Sva su vrata bila
široko otvorena, sveće koje su gorele na stolu u našoj sobi treperile su na
promaji. Ovaj mrak koji se brzo spuštao, ovi ljudi koji užurbano iznose kofere
pošto su izgubili lica u sumraku, nered u otvorenoj, obeščašćenoj sobi, sve je
to stvaralo utisak nekakve užurbane, tužne, zakasnele panike, nekakve tragične
i uplašene katastrofe. Najzad smo zauzeli mesta u dubokim sedištima kola i
krenuli. Obavijao nas je taman, dubok, gust livadski vazduh. Kočijaši su dugim
bičevima u njemu lovili sočne udarce i pažljivo poravnavali ritam konja.
Njihova moćna, veličanstvena bedra njihala su se u tami među rastresitim
uzvicima vozača. Tako su se kretala kroz usamljen, noćni pejzaž bez zvezda ili
bilo kakvog drugog svetla, ta dva konglomerata od konja, bučnih kutija i
zadihanih kožnih mehova. Povremeno je izgledalo kao da se raspadaju, razleću
kao krabe koje se razdvajaju u trku. Tada bi kočijaši jače zatezali uzde i
sakupljali na gomilu olabavele topote, nameštali ih u stroge, pravilne kadrove.
Duge senke koje su bacale zapaljene lampe padale su u dubinu noći, izduživale
se, otkidale i velikim skokovima bežale u divljinu. Tiho su trčale na dugim
nogama, da bi se negde daleko, u podnožju šume, nepristojnim gestovima podsmevale
kočijašima. Vozači, ipak, nisu dozvoljavali da budu izbačeni iz ravnoteže i
samo su u tom pravcu široko udarali bičevima. Grad je već spavao kad smo zašli
među kuće. Tu i tamo, gorele su svetiljke u praznim ulicama, kao da su stvorene
u tom cilju da osvetle nekakvu onisku kuću, balkon, ili da nam prikažu broj
napisan na zatvorenoj kapiji. Iznenađene u ovo kasno doba, slepo zatvorene
prodavnice, kapije sa izlizanim pragovima, žaluzine kidane noćnim vetrom
ukazivale su na beznadežnu napuštenost, duboko siromaštvo stvari ostavljenih
samih sebi, stvari koje su ljudi zaboravili. Sestrina kola su skrenula u bočnu
ulicu, dok smo mi krenuli prema trgu. Konji su promenili ritam hoda kada smo
ušli u duboku senku dvorišta. Bos pekar na pragu otvorenog hodnika probo nas je
tamnim očima, prozor apoteke, još stražareći, predao se i povukao svoje svetlo
boje maline. Kaldrma se zgusnula pod konjskim nogama, iz topota su se izdvojili
pojedinačni i udvojeni udarci kopita, sve ređi i jasniji, i naša kuća sa
popucalom fasadom se polako izdvojila iz tame i zaustavila pred vozilom.
Sluškinja nam je otvorila kapiju, držeći u ruci petrolejku sa reflektorom. Na
stepenicama su izrasle naše ogromne senke, koje su se lomile čak na udaljenom
zidu stepeništa. Stan je sada bio osvetljen samo jednom svećom, čiji se plamen
njihao na vetru koji je ulazio kroz otvoren prozor. Tamne tapete obuhvatila je
plesan škripe zuba i muke mnogih bolesnih pokolenja. Stari nameštaj, probuđen
iz sna, oslobođen duge usamljenosti, kao da je sa nekim gorkim znanjem, sa
strpljivom mudrošću gledao na povratnike. Nećete pobeći od nas – kao da su
govorile stvari – na kraju morate da se vratite u krug naše magije, jer već smo
među sobom podelili sve vaše pokrete, ustajanja i sedanja i sve vaše buduće
noći i dane. Mi čekamo, mi znamo... Ogromni, duboki kreveti čekali su na naša
tela puni čiste, hladne posteljine. Spojevi noći već su škripali pod teretom
ogromne mase sna, guste lave koja je bila spremna da se izlije, istekne iz
ostave, iza vrata, iz starih ormara, iz peći u kojoj je uzdisao vetar.
(1936)
PREVEO S POLJSKOG ALEKSANDAR
ŠARANAC
[Luča, 4/2000]