BRUNO SCHULZ
MITYZACJA RZECZYWISTOŚCI
|
BRUNO
ŠULC
MITIZACIJA STVARNOSTI
|
Istotą rzeczywistości
jest sens. Co nie ma sensu, nie jest dla nas rzeczywiste. Każdy fragment
rzeczywistości żyje dzięki temu, że ma udział w jakimś sensie uniwersalnym.
Stare kosmogonie wyrażały to sentencją, że na początku było słowo. Nienazwane
nie istnieje dla nas. Nazwać coś – znaczy włączyć to w jakiś sens
uniwersalny. Izolowane, mozaikowe słowo jest wytworem późnym, jest już
rezultatem techniki. Pierwotne słowo było majaczeniem, krążącym dookoła sensu
światła, było wielką uniwersalną całością. Słowo w potocznym dzisiejszym
znaczeniu jest już tylko fragmentem, rudymentem jakiejś dawnej
wszechobejmującej, integralnej mitologii. Dlatego jest w nim dążność do
odrastania, do regeneracji, do uzupełniania się w pełny sens. Życie słowa
polega na tym, że napina się ono, pręży do tysięcy połączeń, jak
poćwiartowane ciało węża z legendy, którego kawałki szukają się wzajemnie w
ciemności. Ten tysiąckrotny a integralny organizm słowa rozerwany został na poszczególne wyrazy, na
głoski, na potoczną mowę i w tej nowej formie, zastosowany do potrzeb
praktyki, przeszedł on już do nas jako organ porozumienia. Życie słowa, jego
rozwój sprowadzony został na nowe tory, na tory praktyki, życiowej, poddany
nowym prawidłowościom. Ale gdy jakimś sposobem nakazy praktyki zwalniają swe rygory,
gdy słowo, wyzwolone od tego przymusu, pozostawione jest sobie i przywrócone
do praw własnych, wtedy odbywa się w nim regresja, prąd wsteczny, słowo dąży
wtedy do dawnych związków, do uzupełnienia się w sens – i tę dążność słowa do
matecznika, jego powrotną tęsknotę, tęsknotę do praojczyzny słownej, nazywamy
poezją.
|
Suština
stvarnosti je smisao. Ono što nema smisao, nije za nas stvarno. Svaki
fragment stvarnosti živi zahvaljujući tome što ima udela u nekom univerzalnom
smislu. Stare kosmogonije izražavale su to sentencom da u početku beše reč.
Ono što nije imenovano ne postoji za nas. Imenovati nešto – znači uključiti
to u nekakav univerzalni smisao. Izolovana, mozaična reč je kasnija
tvorevina, ona je već rezultat tehnike. Prvobitna reč je bila priviđenje koje
kruži oko smisla svet(l)a, ono što je bila velika univerzalna celina. Reč u
današnjem svakodnevnom značenju samo je fragment, ostatak nekakve davne
sveobuhvatne, integralne mitologije. Zato u njoj postoji težnja da ponovo
izraste, da se regeneriše, da se upotpuni u smisao. Život reči zasniva se na
tome da se ona zateže, napinje u hiljadu veza, kao raskomadano telo
legendarne zmije, čiji se delovi međusobno traže u mraku. Taj hiljadostruki i
integralni organizam reči ostao je pocepan na pojedinačne izraze, na glasove,
na svakodnevni govor i u toj novoj formi, prilagođen praktičnim potrebama,
stigao je do nas već kao organ sporazumevanja. Život reči, njen razvoj
doveden je na nove koloseke, na put životne prakse, izložen novim
zakonitostima. Ali kad norme prakse nekako popuste svoje stege, kad reč,
oslobođena tog pritiska, ostaje prepuštena sebi i ponovo uspostavlja vlastita
prava, tada se u njoj dešava regresija, povratni proces, reč tada teži da
uspostavi negdašnje veze, da se upotpuni u smisao – i ovu težnju reči ka
izvorištu, njenu žudnju za povratkom u prapostojbinu reči, nazivamo poezijom. |
Poezja –
to są krótkie spięcia sensu między słowami, raptowna regeneracja pierwotnych
mitów.
|
Poezija – to je kratak spoj
smisla među rečima, neobuzdana regeneracija prvobitnih mitova. |
Zapominamy
o tym, operując potocznym słowem, że są to fragmenty dawnych i wiecznych
historyj, że budujemy, jak barbarzyńcy, nasze domy z ułamków rzeźb i posągów
bogów. Najtrzeźwiejsze nasze pojęcia i określenia są dalekimi pochodnymi
mitów i dawnych historyj. Nie ma ani okruszyny wśród naszych idei, która by
nie pochodziła z mitologii – nie była przeobrażoną, okaleczoną, przeistoczoną
mitologią. Najpierwotniejszą funcją ducha jest bajanie, jest tworzenie
„historyj”. Siłą motoryczną wiedzy ludzkiej jest przeświadczenie, że znajdzie
ona na końcu swych badań ostateczny sens świata. Szuka go ona na szczycie
swych sztucznych spiętrzeń i rusztowań. Ale elementy, których używa do
budowy, już były raz użyte, już pochodzą z zapomnianych i rozbitych
„historyj”. Poezja odpoznaje te sensy stracone, przywraca słowom ich miejsce,
łączy je według dawnych znaczeń. U poety słowo opamiętuje się niejako na swój
sens istotny, rozkwita i rozwija się spontanicznie według praw własnych,
odzyskuje swą integralność. Dlatego wszelka poezja jest mitologizowaniem,
dąży do odtworzenia mitów o świecie. Umitycznienie świata nie jest
zakończone. Proces ten został tylko zahamowany przez rozwój wiedzy,
zepchnięty w boczne koryto, gdzie żyje, nie rozumiejąc swego istotnego sensu.
Ale i wiedza nie jest niczym innym, jak budowaniem mitu o świecie, gdyż mit
leży już w samych elementach i poza mit nie możemy w ogóle wyjść. Poezja
dochodzi do sensu świata anticipando,
dedukcyjnie, na podstawie wielkich i śmiałych skrótów i przybliżeń. Wiedza
dąży do tego samego indukcyjnie, metodycznie, uwzględniając cały materiał
doświadczenia. W gruncie rzeczy i jedna, i druga zdążają do tego samego.
|
Operišući običnom rečju
zaboravljamo da su to fragmenti davnih i večitih priča, da gradimo, kao
varvari, naše kuće od parčića skulptura i statua bogova. Najtrezveniji naši pojmovi
i definicije su daleki derivati mitova i starih priča. Nema ni jedne jedine
ideje koja ne potiče iz mitologije – koja nije preobražena, osakaćena, prerađena
mitologijom. Najiskonskija funkcija duha je pripovedanje, stvaranje »priče«. Motorna snaga ljudskog znanja je ubeđenje
da će na kraju svojih istraživanja naći konačni smisao sveta. Ona ga traži na
vrhu svojih veštačkih brana i skela. Ali elementi koje koristi za gradnju već
su jednom bili korišćeni, već potiču iz zaboravljenih i razbijenih »priča«. Poezija prepoznaje taj izgubljeni smisao,
vraća rečima njihovo mesto, povezuje ih prema davnim značenjima. Kod pesnika
se reč nekako osvešćuje do svog suštinskog smisla, rascvetava se i razvija
spontano prema vlastitim zakonima, ponovo dobija integralnost. Zato je svaka
poezija mitologizovanje, teži obnavljanju mitova o svetu. Proces mitizacije sveta nije završen. On je samo zaustavljen
razvojem nauke, potisnut u drugi plan, gde živi ne razumevajući svoj
suštinski smisao. Ali i znanje nije ništa drugo nego građenje mita o svetu,
pošto mit već leži u samim osnovama i izvan mita nikako ne možemo izaći.
Poezija dolazi do smisla sveta anticipando,
deduktivno, na osnovu velikih i smelih prečica i neodređenosti. Znanje teži
tom istom induktivno, metodično, uzimajući u obzir kompletan materijal
iskustva. U suštini teže istom. |
Duch
ludzki niestrudzony jest w glosowaniu życia przy pomocy mitów, w
"usensowianiu" rzeczywistości. Słowo samo, pozostawione sobie,
grawituje, ciąży ku sensowi.
|
Ljudski duh je istrajan u
glosiranju života pomoću mitova, u "osmišljavanju" stvarnosti. Sama
reč, ostavljena sebi, gravitira, teži ka smislu. |
Sens jest
pierwiastkiem, który unosi ludzkość w proces rzeczywistości. Jest on daną
absolutną. Nie można wyprowadzić go z innych danych. Dlaczego coś wydaje nam
się sensownym – niepodobna określić. Proces usensowiania świata jest ściśle
związany ze słowem. Mowa jest metafizycznym organem człowieka. Jednakowoż
słowo z biegiem czasu sztywnieje, ustala się, przestaje być przewodnikiem
nowych sensów. Poeta przywraca słowom przewodnictwo przez nowe spięcia, które
z kumulacji powstają. Symbole matematyki są rozszerzeniem słowa na nowe
zakresy. Także obraz jest pochodną słowa pierwotnego, słowa, które jeszcze
nie było znakiem, ale mitem, historią, sensem.
|
Smisao je sastavni element
koji podiže ljudski rod u proces stvarnosti. On je apsolutna činjenica. Nije
moguće izvesti ga iz drugih činjenica. Zašto nam se nešto čini smislenim –
nemoguće je definisati. Proces osmišljavanja sveta je strogo vezan za reč.
Govor je metafizički organ čoveka. Pa ipak, reč vremenom postaje kruta,
taloži se, prestaje da bude predvodnik novog smisla. Pesnik obnavlja rečima
vođstvo kroz nove kratke spojeve, koje nastaju iz kumulacije. Matematički
simboli su proširenje reči na nove oblasti. Tako je i slika izvedena iz
prvobitne reči, reči koja još nije bila znak, nego mit, priča, smisao. |
Uważamy
słowo potocznie za cień rzeczywistości, za jej odbicie. Słuszniejsze byłoby
twierdzenie odwrotne: rzeczywistość jest cieniem słowa. Filozofia jest
właściwie filologią, jest głębokim, twórczym badaniem słowa.
|
Običnu reč smatramo za senku
stvarnosti, za njen odraz. Pravilnija bi bila suprotna tvrdnja: stvarnost je
senka reči. Filozofija je zapravo filologija, ona je duboko, stvaralačko
istraživanje reči. |
|
|
|
Opowiadania.
Wybór esejów i listów / Bruno
Schulz; opracował Jerzy Jarzębski, wydanie drugie przejrzane i uzupełnione,
Wrocław: Zakład Narodowy im. Ossolińskich, 1998, CXL, 498 s. (Biblioteka
narodowa : Ser. I; 264)
|
S poljskog prevela Branislava Stojanović |