BRUNO SCHULZ
MITYZACJA RZECZYWISTOŚCI
|
BRUNO
ŠULC
MITIZACIJA STVARNOSTI
|
Istotą rzeczywistości
jest sens. Co nie ma sensu, nie jest dla nas rzeczywiste. Każdy fragment
rzeczywistości żyje dzięki temu, że ma udział w jakimś sensie uniwersalnym.
Stare kosmogonie wyrażały to sentencją, że na początku było słowo. Nienazwane
nie istnieje dla nas. Nazwać coś – znaczy włączyć to w jakiś sens
uniwersalny. Izolowane, mozaikowe słowo jest wytworem późnym, jest już
rezultatem techniki. Pierwotne słowo było majaczeniem, krążącym dookoła sensu
światła, było wielką uniwersalną całością. Słowo w potocznym dzisiejszym
znaczeniu jest już tylko fragmentem, rudymentem jakiejś dawnej
wszechobejmującej, integralnej mitologii. Dlatego jest w nim dążność do
odrastania, do regeneracji, do uzupełniania się w pełny sens. Życie słowa
polega na tym, że napina się ono, pręży do tysięcy połączeń, jak
poćwiartowane ciało węża z legendy, którego kawałki szukają się wzajemnie w
ciemności. Ten tysiąckrotny a integralny organizm słowa rozerwany został na poszczególne wyrazy, na
głoski, na potoczną mowę i w tej nowej formie, zastosowany do potrzeb
praktyki, przeszedł on już do nas jako organ porozumienia. Życie słowa, jego
rozwój sprowadzony został na nowe tory, na tory praktyki, życiowej, poddany
nowym prawidłowościom. Ale gdy jakimś sposobem nakazy praktyki zwalniają swe
rygory, gdy słowo, wyzwolone od tego przymusu, pozostawione jest sobie i
przywrócone do praw własnych, wtedy odbywa się w nim regresja, prąd wsteczny,
słowo dąży wtedy do dawnych związków, do uzupełnienia się w sens – i tę
dążność słowa do matecznika, jego powrotną tęsknotę, tęsknotę do praojczyzny
słownej, nazywamy poezją.
|
Suština
stvarnosti je smisao. Ono što nema smisao, nije za nas stvarno. Svaki
fragment stvarnosti živi zahvaljujući tome što ima udela u nekom univerzalnom
smislu. Stare kosmogonije izražavale su to sentencom da u početku beše reč.
Ono što nije imenovano ne postoji za nas. Imenovati nešto – znači uključiti
to u nekakav univerzalni smisao. Izolovana, mozaična reč je kasnija
tvorevina, ona je već rezultat tehnike. Prvobitna reč je bila priviđenje koje
kruži oko smisla svet(l)a, bila je velika univerzalna celina. Reč u današnjem
svakodnevnom značenju samo je fragment, ostatak nekakve davne sveobuhvatne,
integralne mitologije. Zato u njoj postoji težnja ka ponovnom izrastanju, ka
regeneraciji, ka upotpunjavanju u smisao. Život reči zasniva se na tome da se
ona zateže, napinje u hiljadu veza, kao raskomadano telo legendarne zmije,
čiji se delovi međusobno traže u mraku. Taj hiljadostruki i integralni
organizam reči ostao je pocepan na pojedinačne izraze, na glasove, na
svakodnevni govor i u toj novoj formi, prilagođen potrebama prakse, stigao je
do nas već kao organ sporazumevanja. Život reči, njen razvoj doveden je na
nove puteve, na put životne prakse, izložen novim zakonitostima. Ali kad norme
prakse nekako popuste svoje stege, kad reč, oslobođena tog pritiska, ostaje
prepuštena sebi i ponovo uspostavlja vlastita prava, tada se u njoj dešava
regresija, povratni proces, reč tada teži da uspostavi negdašnje veze, da se
upotpuni u smisao – i ovu težnju reči ka izvorištu, njenu žudnju za povratkom
u prapostojbinu reči, nazivamo poezijom. |
Poezja –
to są krótkie spięcia sensu między słowami, raptowna regeneracja pierwotnych
mitów.
|
Poezija – to je kratak spoj smisla
među rečima, neobuzdana regeneracija prvobitnih mitova. |
Zapominamy
o tym, operując potocznym słowem, że są to fragmenty dawnych i wiecznych
historyj, że budujemy, jak barbarzyńcy, nasze domy z ułamków rzeźb i posągów
bogów. Najtrzeźwiejsze nasze pojęcia i określenia są dalekimi pochodnymi
mitów i dawnych historyj. Nie ma ani okruszyny wśród naszych idei, która by
nie pochodziła z mitologii – nie była przeobrażoną, okaleczoną, przeistoczoną
mitologią. Najpierwotniejszą funcją ducha jest bajanie, jest tworzenie
„historyj”. Siłą motoryczną wiedzy ludzkiej jest przeświadczenie, że znajdzie
ona na końcu swych badań ostateczny sens świata. Szuka go ona na szczycie
swych sztucznych spiętrzeń i rusztowań. Ale elementy, których używa do
budowy, już były raz użyte, już pochodzą z zapomnianych i rozbitych
„historyj”. Poezja odpoznaje te sensy stracone, przywraca słowom ich miejsce,
łączy je według dawnych znaczeń. U poety słowo opamiętuje się niejako na swój
sens istotny, rozkwita i rozwija się spontanicznie według praw własnych,
odzyskuje swą integralność. Dlatego wszelka poezja jest mitologizowaniem,
dąży do odtworzenia mitów o świecie. Umitycznienie świata nie jest
zakończone. Proces ten został tylko zahamowany przez rozwój wiedzy,
zepchnięty w boczne koryto, gdzie żyje, nie rozumiejąc swego istotnego sensu.
Ale i wiedza nie jest niczym innym, jak budowaniem mitu o świecie, gdyż mit
leży już w samych elementach i poza mit nie możemy w ogóle wyjść. Poezja
dochodzi do sensu świata anticipando,
dedukcyjnie, na podstawie wielkich i śmiałych skrótów i przybliżeń. Wiedza
dąży do tego samego indukcyjnie, metodycznie, uwzględniając cały materiał
doświadczenia. W gruncie rzeczy i jedna, i druga zdążają do tego samego.
|
Operišući običnom rečju
zaboravljamo da su to fragmenti davnih i večitih priča, da gradimo, kao
varvari, naše kuće od parčića skulptura i statua bogova. Najtrezvenije naše
predstave i definicije su daleki derivati mitova i starih priča. Nema ni
jedne jedine ideje koja ne potiče iz mitologije – koja nije pretvorena,
osakaćena, preobražena mitologijom. Najiskonskija funkcija duha je
pripovedanje, stvaranje »priče«.
Motorna snaga ljudskog znanja je uverenje da će na kraju svojih istraživanja
naći konačni smisao sveta. Ona ga traži na vrhu svojih veštačkih brana i
skela. Ali elementi koje koristi za gradnju već su jednom bili korišćeni, već
potiču iz zaboravljenih i razbijenih
»priča«. Poezija iznova iznalazi te izgubljene smislove, vraća rečima
njihovo mesto, povezuje je prema davnim značenjima. Kod pesnika se reč nekako
osvešćuje do svog suštinskog smisla,
rascvetava se i razvija spontano prema vlastitim zakonima, ponovo dobija
integralnost. Zato je svaka poezija mitologizovanje, teži obnavljanju mitova
o svetu. Proces mitizacije sveta
nije završen. On je samo zaustavljen razvojem nauke, potisnut u drugi plan,
gde živi ne razumevajući svoj suštinski smisao. Ali i znanje nije ništa drugo
nego izgradnja mita o svetu, pošto mit već leži u samim osnovama i izvan mita
nikako ne možemo izaći. Poezija dolazi do smisla sveta anticipando, deduktivno, na osnovu velikih i smelih prečica i
neodređenosti. Znanje teži tom istom induktivno, metodično, uzimajući u obzir
ceo materijal iskustva. U suštini teže istom. |
Duch
ludzki niestrudzony jest w glosowaniu życia przy pomocy mitów, w
"usensowianiu" rzeczywistości. Słowo samo, pozostawione sobie,
grawituje, ciąży ku sensowi.
|
Ljudski duh je istrajan u
glosiranju života pomoću mitova, u "osmišljavanju" stvarnosti. Sama
reč, ostavljena sebi, gravitira, teži ka smislu. |
Sens
jest pierwiastkiem, który unosi ludzkość w proces rzeczywistości. Jest on
daną absolutną. Nie można wyprowadzić go z innych danych. Dlaczego coś wydaje
nam się sensownym – niepodobna określić. Proces usensowiania świata jest
ściśle związany ze słowem. Mowa jest metafizycznym organem człowieka.
Jednakowoż słowo z biegiem czasu sztywnieje, ustala się, przestaje być
przewodnikiem nowych sensów. Poeta przywraca słowom przewodnictwo przez nowe
spięcia, które z kumulacji powstają. Symbole matematyki są rozszerzeniem
słowa na nowe zakresy. Także obraz jest pochodną słowa pierwotnego, słowa,
które jeszcze nie było znakiem, ale mitem, historią, sensem.
|
Smisao je sastavni element
koji podiže ljudski rod u proces stvarnosti. On je apsolutna činjenica. Nije
moguće izvesti ga iz drugih činjenica. Zašto nam se nešto čini smislenim –
nemoguće je definisati. Proces osmišljavanja sveta je strogo povezan sa
rečju. Govor je metafizički organ čoveka. Pa ipak reč vremenom postaje kruta,
taloži se, prestaje da bude predvodnik novih smislova. Pesnik obnavlja rečima
vođstvo kroz nove kratke spojeve, koje nastaju iz kumulacije. Matematički
simboli su proširenje reči na nove oblasti. Tako je i slika izvedena iz
prvobitne reči, reči koja još nije bila znak, nego mit, priča, smisao. |
Uważamy
słowo potocznie za cień rzeczywistości, za jej odbicie. Słuszniejsze byłoby
twierdzenie odwrotne: rzeczywistość jest cieniem słowa. Filozofia jest
właściwie filologią, jest głębokim, twórczym badaniem słowa.
|
Običnu reč shvatamo kao senku
stvarnosti, kao njen odraz. Pravilnija bi bila suprotna tvrdnja: stvarnost je
senka reči. Filozofija je zapravo filologija, ona je duboko, stvaralačko
istraživanje reči. |
|
|
|
Opowiadania.
Wybór esejów i listów / Bruno
Schulz; opracował Jerzy Jarzębski, wydanie drugie przejrzane i uzupełnione,
Wrocław: Zakład Narodowy im. Ossolińskich, 1998, CXL, 498 s. (Biblioteka
narodowa : Ser. I; 264)
|
S poljskog prevela Branislava
Stojanović |